Edukativni sadržaji u doba Korone

autorka: Božena Jelušić,
profesorica književnosti

Podgorica, 14. april 2020. godine - Prije samo godinu dana bi bilo gotovo nezamislivo da su u Crnoj Gori tri televizijska programa i jedan Jutjub kanal posvećeni u cjelini obrazovnim sadržajima, a da u okviru programskih shema glavnog kanala javnog servisa i većine komercijalnih televizija ima mnogo više sadržaja iz oblasti kulture. I  na svjetskoj sceni se dogodio preokret. Vodeći muzeji otvaraju svoje zbirke, univerziteti nude besplatne kurseve, pozorišta, opere, filharmonije i kinoteke svoje programe. Očito se pojavilo svojevrsno kulturno donatorstvo, a među prijateljima na društvenim mrežama se ne razmjenjuju samo humor, senzacionalističke vijesti i čudotvorni lijekovi, već i adrese za pristup kulturnim i edukativnim sadržajima i poruke koje kritikuju neoliberalni konzumerizam.

Ovaj bajkoviti obrt, naravno, nije rezultat promijenjenog uzajamnog odnosa medija i publike. Razlog je COVID19, koji je i građane Crne Gore prikovao za domove, školske sadržaje „preselio“ u medije i povećao zastupljenost edukativnih sadržaja, prenosa pozorišnih i čak operskih predstava. Tako se pokazalo da samo najava „smaka svijeta“ ima snagu da promijeni uobičajeni odnos zabavnih, informativnih i edukativnih sadržaja.

Nova situacija je izazvala niz komentara na crnogorskim društvenim mrežama. „I ja sam počela od sinoć da učim italijanski“, svjedoči majka nakon što joj je drugarica ukazala kako je „dobar italijanski za srednju školu“. Mnogi zaključuju: „Mogli bi da nastave sa ovim, jer kulturno-obrazovnog programa je do sada bilo- nula“. Tako se pokazalo da sadržaji rađeni za mlade imaju svoju publiku i među onima koji se više ne školuju.

Svi koji vjeruju u obavezu medija (u prvom redu javnog servisa) da zadovoljavaju potrebu publike za obrazovnim sadržajima mogli bi se možda ponadati da se događa svojevrsna katarza koja će izmijeniti uobičajeni medijski pejzaž.

***
Ipak, govoreći konkretno o televiziji, teško je u trenutku dok se odvija pandemija imati dovoljno kredibilne podatke. Pitanje je koliko se publika zaista okrenula edukativno-kulturnim sadržajima, ako znamo da svi moraju biti kod kuće, da đaci moraju virtuelno pohađati nastavu, da je mnogo manje sporta... Nije vjerovatno ni da su, recimo, rijalitiji ili filmovi izgubili svoju publiku, premda je izvjesno da se veliki broj gledalaca barem s vremena na vrijeme okreće meinstrim medijima, makar zbog potrebe za neophodnim informacijama. Pitanje je i zbog čega meinstrim mediji nisu pribjegli još većoj zastupljenosti zabavnih sadržaja i kakvu je to „logiku opstanka“ nametnula globalna pandemija, mijenjajući radikalno, barem u Crnoj Gori, već petrifikovano stanje? Sve je moćniji paralelni univerzum mreže – vido igre i personalizovani programi koje bira svaki pojedinac/ grupa, sa specifičnim odnosom vijesti, (tipa) zabave i (oblasti) edukacije. Uz razumnu bojazan da u svemu možda vidimo ono što bismo željeli da vidimo, čini se da ovaj „povratak otpisanih“ edukativnih sadržaja ipak govori i o realnoj potrebi značajnog dijela publike za njima. To bi onda značilo da patronizirajući aksiom o važnosti edukativnih sadržaja nije samo preživjela floskula.

A aksiom o temeljnoj vrijednosti edukativnih medijskih sadržaja prilično podsjeća na žal zbog „smrti knjige“, iako se danas više štampa nego ikad, a i digitalni sadržaji i knjige se takođe – čitaju.  Istina je da se promijenio obim pažnje (mladih), njena trajnost, linearnost i sposobnost lakšeg savladavanja velikih koncepata, ali tekst i dalje živi. Možda je „ispao“ iz knjige/kodeksa, ali je tu. Ni  „smrt edukativnih programa“ nije medijska kataklizma — treba se prisjetiti da sve može biti prilika za edukaciju. Kao i kod knjige – važno je da li smo pismeni, odnosno medijski pismeni.

Zato se kultura i obrazovanje kao „prijeki lijek“ u doba Korone mogu porediti sa gomilanjem zaliha hrane, odnosno čovjekovom potrebom da bar nešto kontroliše u trenutku kad mu svaka kontrola zapravo izmiče. Zato sad odjednom postaje važna reprezentacija brige o mladima (obrazovanje, kultura, humanizam, donatorstvo...). Očito i mediji „stvaraju zalihe“ dok  poremećena stabilnost budi nostalgiju za vremenom u kome je ovakva pošast bila nezamisliva, kada su mediji slobodnije „oblikovali“ publiku, a publika medije.

Ipak, oni skeptični će lako zamisliti šta će se dogoditi kad Korona prođe i kako će se, poput starog brašna i konzervi, trošiti i bagatelisati stvorene zalihe.
***
Kada su konkretno mladi u pitanju, zahtjev za edukativnim sadržajima u medijima znači da bi trebalo da ima više istraživanja, više suočavanja sa problemima koji njih zanimaju, viđenih iz njihove perspektive, više nauke koja se izlaže na zanimljiv način... I najvažnije od svega - činjenicu da se ne nameću odnosi i propisuju poželjni sadržaji, jer mediji su „učionica“ u koju se doborovljno ulazi, a kad nam se ne dopada - izlazi.
Među kockicama mozaika, kada je konkretno upitanju Crna Gora,  treba pomenuti da se mladi ponekad medijski opismenjavaju kroz rodno nesenzitivne sadržaje, da se fotografijama glamura sa maturskih zabava povećava tiraž štampe, da se u takozvanim dječijim emisijama djevojčice reprezentuju kao seksi- pjevačice koje koketiraju sa kamerom, da se mrežom mirno šire vido zapisi nasilja i divljanja u školama, da se suštnski prešućuje vršnjačko nasilje i nejednak prstup mogućnostima.

Ono što su dosadašnje konstante medijskog obraćanja mladima, govoreći iz njhovog ugla, je stav da su savršeno nedovoljno i neadekvatno reprezentovani; da u izvještavanju o mladima prečesto ima senzacionalizma, spekulacija i stereotipa o nevaspitanosti, gluposti, nedostatku patritozma, nekulturi.... A kada se izvještava o uspješnima, onda se to čini nekritički i gotovo pesimistički. Uspješni u inostranstvu zapravo pozivaju na iseljavanje, a sve djeluje lažno jer se  izostaju oni sa drugačijim iskustvima i bez „zvjezdane prašine“ podrazumijevanog uspjeha.  Suštnski - u medijima je malo zanimljivih i poliperspektivnih sadržaja o mladima i o obrazovanju, iako se obrazovanje najviše tiče njih, a mladi o njemu često mogu suditi iskrenije i svakako svjedočiti zanimljivije.

***
Edukativni sadržaji u doba Korone će se, prije ili kasnije, zvati „juče“. Biće to još samo jedna katastrofa koja kazuje priču o čovjekovoj potrebi za uporištem i dotadašnjim normalnim životom. Naoko se napustio neoliberalni i tržišno orijentisani medijski model, e da bi se brinulo o mladima i svima ostalima. Ali, ovaj trenutak u kojem smo iskusili distopiju, savršeno se prilagodio tržišnim mehanizmima i izmijenjenoj demografskoj strukturi publike. Sve ostalo bi bilo neprofitabilno i to je razlog obilja edukativnih sadržaja i brige o mladima.

Ono čemu bismo se možda mogli nadati je drugačiji odnos javnog servisa prema edukativnim sadržajima i posebno o mladima u medijskom ogledalu.

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici I Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije I autora I ni na koji način ne odražavaju stavove donatora projekta.