Zakon o medijima: Gdje su granice lične, medijske, društvene slobode?

autorka: Dijana Popović-Gavranović, dipl. socijalna radnica i porodična psihoterapeutkinja, sa radnim iskustvom u Stručnoj službi Vrhovnog državnog tužilaštva

Naredba da se otkrije izvor i kažnjavanje novinara s tim u vezi, može djelovati veoma obeshrabrujuće na slobodu medija, ugroziti pravo javnosti da bude informisana putem medija i dovesti u pitanje demokratske društvene procese. Stoga je važno da država posveti dužnu pažnju zaštiti izvora i od samih novinara, odnosno da dozvoli novinaru da odbije da svjedoči na sudu o svom profesionalnom radu (da ne otkrije identitet izvora, okolnosti koje su dovele do dobijanja informacije, sadržaj koji nije objavio, podatke vezane za sopstvene radne aktivnosti i svog poslodavca). Međunarodne smjernice i praksa Evropskog suda za ljudska prava u primjeni člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, ukazuje da novinari nisu dužni da otkriju izvor samo zato što je za to zakonom predviđen osnov.

PODGORICA, 28. septembra 2020. - Dijete se rađa slobodno i spontano i takvo je sve dok ne počnemo da ga sputavamo neprimjerenim vaspitnim postupcima i pokazivanjem primjera poželjnog ponašanja koje ne daje prostora za drugačije mišljenje i ponašanje. Način na koji važni odrasli usmjeravaju dijete doprinosi ili ometa izgrađivanje djeteta kao autonomne ličnosti: da je sposobno da postavi jasnu granica između sopstvene individualnosti i drugih, za lične odnose sa drugima koji ga ispunjavanju, da ima naviku da postavlja teška pitanja i daje iskrene odgovore, da preuzima odgovornost za probleme, da je radoznalo, kreativno, sposobno za sagledavanje ljepše strane stvarnosti, za humor, da postupa prema moralnim načelima, da aktivno učestvuje u svom životu i zajednici u kojoj živi. Odlika skladnog razvoja jeste da osoba zna kako da primjereno zadovoljava sopstvene potrebe i to radi na sljedeći način: poznaje i poštuje dogovorena pravila ponašanja; želi da ne povrijedi druge; uvažava svoja i tuđa osjećanja; sposobna je da saosjeća; ima samokontrolu; primjereno koristi riječi.

Jedna od važnih ljudskih potreba, bez kojih osoba ne može da živi i da se razvija jeste sloboda. Time ona ima značenje ljudskog prava: imati slobodu i mogućnost izbora, slobodno se kretati, slobodno se izražavati, primati i dijeliti informacije, biti samostalan, nezavisan, bez vanjskih pritisaka, sam donositi važne životne odluke i izbore. Ostvarivanje sopstvenih potreba i prava ne smije ugroziti i onemogućiti ostvarivanje prava drugih ljudi, njihove slobode i dostojanstvo.

Koliko je novinar slobodan da ukazuje na osjetljive društvene teme, na nepravilnosti u društvu, na ono o čemu institucije ćute, na sve što ugrožava poštovanje ljudskih prava i sloboda i čime štiti javni interes? Njegova sloboda izražavanja je ograničena pravima građana, stoga on medijske slobode koristi poštujući etički kodeks, standarde i zakone. Upravo vladavina prava i sloboda novinara i medija služe građanima i obezbjeđuju zaštitu javnog interesa.

Važna pretpostavka slobodnog rada novinara, da suštinski obavljaju svoj posao, doprinose razvoju i očuvanju slobodnog društva, demokratije, da se njihovi izvori ne uplaše od odmazde i ne odustanu od pružanja pomoći u obavještavanju o pitanjima od javnog interesa, jeste zaštita identiteta izvora informacija. Profesionalna etika nalaže da informacije dobijene u povjerenju novinar ne otkriva, kao i da iza informacija koje objavljuje stoji istraživački rad, dokazi koje je moguće provjeriti, kao i provjera motiva i interesa izvora da pruži informacije, konsultacije sa urednikom, pravnom strukom i spoznaja da je objava informacija u javnom interesu. To podržava slobodu medija i njihovu ulogu javnog kontrolora.

Novinari treba da doprinesu javnom interesu kroz omogućavanje da se čuju raznovrsne ideje i mišljenja, bez uticaja i pritisaka, senzacionalizma, političke propagande, cenzure. Oni će to najbolje raditi kada se ponašaju odgovorno i poštuju pravila propisana kodeskom novinara, nacionalnim zakonima i međunarodnim standardima. I kada država uredi primjenu zakona koji se tiču novinara i medija u skladu sa obavezama iz međunarodnog prava, koje štiti pravo na slobodu izražavanja, primanje i saopštavanje informacija, uz omogućavanje nadležnim državnim organima da tu slobodu ograniče radi zaštite utvrđenih prečih interesa.

Zaštita prava novinara na neotkrivanje izvora informacija je ograničena samo zaštitom javnog interesa i ozbiljnosti okolnosti s tim u vezi (Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda, član 10 i Preporuka Komiteta ministara Savjeta Evrope o pravu novinara da ne otkriju svoje izvore informacija No. R (2000) 7). Tada je sloboda novinara podložna ograničenjima ili sankcijama predviđenima zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva. To se radi samo kada se nedvosmisleno utvrdi da nema alternative otkrivanju istinitosti iznijetih informacija (drugih dokaza), ali i tada državni organi treba da ispoštuju povjerljivost otkrivanja izvora. Sloboda data državi u procjeni interesa za otkrivanje novinarskog izvora, za ograničenja ili sankcije koje su propisane odgovarajućim zakonom, podložna je kontroli suda

Naredba da se otkrije izvor i kažnjavanje novinara s tim u vezi, može djelovati veoma obeshrabrujuće na slobodu medija, ugroziti pravo javnosti da bude informisana putem medija i dovesti u pitanje demokratske društvene procese. Stoga je važno da država posveti dužnu pažnju zaštiti izvora i od samih novinara, odnosno da dozvoli novinaru da odbije da svjedoči na sudu o svom profesionalnom radu (da ne otkrije identitet izvora, okolnosti koje su dovele do dobijanja informacije, sadržaj koji nije objavio, podatke vezane za sopstvene radne aktivnosti i svog poslodavca).

U interesu novinara, izvora informacija i organa vlasti jeste da postoje jasne zakonske norme u ovoj oblasti, kako novinari ne bi bili proizvoljno pozivani na građansku ili krivičnu odgovornost ili kažnjeni zbog odbijanja da otkriju izvor. Zakon mora biti formulisan precizno: koji specifični, zakoniti interesi nalažu obavezu otkrivanja izvora i prema kojim kriterijumima će se to procijeniti; navođenje jasnih, konkretnih razloga zbog kojih je ozbiljan lični ili javni interes važniji od interesa za neotkrivanje izvora novinara. Time se obezbjeđuje zakonitost, zaštita, kontrola i preispitivanje eventualnog sankcionisanja novinara za neotkrivanje izvora informacija, uz jasnu svijest društvenih posljedica koje postupci protiv novinara mogu da proizvedu.

Našim Zakonom o medijima je predviđeno da je novinar dužan da, na zahtjev državnog tužioca, otkrije izvor informacija kada je to neophodno radi zaštite nacionalne bezbjednosti, terotorijalanog integriteta i zdravlja. Zakonom o krivičnom postupku propisane su mjere za obezbjeđenje prisustva svjedoka i procesne kazne (prinudno dovođenje radi svjedočenja i novčana kazna, što izriče sud na prijedlog državnog tužioca). Kaznene odredbe za novinara koji odbije da otkrije identitet izvora na zahtjev državnog tužioca pripadaju Krivičnom zakoniku. Ne može se niko lišiti slobode bez prethodno utvrđenog postupka u kojem se utvrđuje: da li je neko bez zakonskog osnova odbio da svjedoči, u ovom slučaju o izvoru informacija, kakvom kaznom se može kazniti, koje su olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, trajanje i uslovnost kazne.

Posebno je značajno da se vodi računa da li je ugrožen interes koji je važniji od interesa neotkrivanja izvora i da, prije davanja naloga za otkrivanje izvora, treba da budu iscrpljeni svi zakonom dozvoljeni načini utvrđivanja činjenica od strane nadležnih državnih organa (tužilaštva, koji prikuplja dokaze samostalno i/ili posredstvom policije). Takođe, moraju biti jasni kriterijumi za utvrđivanje ugrožensti vitalnih interesa u svakom konkretnom slučaju i njihova povezanost sa objavljenom informacijom, na način da se ne ostavi prostor za proizvoljnost, neosnovanost naloga za otkrivanje izvora. O tome treba da vode računa svi organi/institucije koje imaju ovlašćenje da pozivaju svjedoke i da koriste sve dokaze na osnovu nacionalnog procesnog prava umjesto da traže od novinara otkrivanje izvora. Ako nadležni državni organ utvrdi da je javni interes za neotkrivanje izvora manje važan u odnosu na nacionalnu bezbjednost, teritorijalani integritet i zdravlje, treba da sprovede pravično saslušanje novinara, uz omogućavanje da javnost nadgleda sudski postupak i sankciju. Međutim, izlaganje javnosti može imati negativne posljedice na izvor, novinara i njegov rad. Novinar je dužan da obavijesti izvor da će njegov identitet biti otkriven pred sudom. I tada državni organi treba da čuvaju povjerljivost otkrivanja izvora, uz jasnu svjest da svaka odluka nacionalnog suda koja ograničava prava novinara, podliježe kontroli Evropskog suda za ljudska prava.

Takođe međunarodne smjernice i praksa Evropskog suda za ljudska prava u primjeni člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, ukazuje da novinari nisu dužni da otkriju izvor samo zato što je za to zakonom predviđen osnov.

I novinari i državni tužioci i sudije se zalažu za utvrđivanje činjenica, rade to u dobroj namjeri, na stručan, profesionalni, etičan način, ali i u skladu sa svojim stavovima i uvjerenjima šta je poželjno, istinito, ispravno i vrijedno. Upravo uvjerenja mogu prepokriti njihova stručna znanja i značajno uticati na doživljavanje ponašanja drugih osoba, svijeta oko sebe, posla koji obavljaju.

Stavovi se zasnivaju na iskustvu koje se ponavlja, utiču po automatizmu na procjenjivanje ljudi, događaja, sredine i vrše uticaj na ponašanje osobe. Ljudi su skloni da druge ljude i događaje tumače u skladu sa svojim stavovima, koji ih usmjeravaju šta da misle, osjećaju i rade u vezi neke osobe, događaja. Ako osoba osjeća prijatnost prema osobi koja je predmet njenog interesovanja, podržaće je, pomoći joj i zaštititi je, a ako osjeća neprijatnost i odbojnost, odbaciće je, ignorisati ili napasti. Ljudi imaju tendenciju da selektivno traže i uočavaju informacije koje su u skladu sa njihovim stavovima, a odbacuju one koje nisu, koje ugrožavaju njihove vrijednosti, što utiče i na procjenjivanje. Tako može doći do neprijateljskog stava prema određenoj grupi ljudi ili osobi samo zbog članstva u toj grupi, do dodjeljivanja nekih osobina svim pripadnicima te grupe pa susret sa članom te grupe može pokrenuti negativno procjenjivanje osobe, bez svjesnog razmišljanja.

Dio stava koji odražava mišljenje je slika u našoj glavi koju imamo o novinaru, državnim tužiocu, sudiji, kao stereotip koji predstavlja nekritično, često negativno mišljenje o određenoj grupi, uz uvjerenje da je društvena grupa kojoj osoba pripada bolja od grupe koju procjenjuje, što dovodi do predrasuda i diskriminacije. Sve to može biti podstaknuto i društvenim vrijednostima i normama u određenom vremenu i društvenom kontekstu, koji vrši pritisak da osoba nekritično prihvati stavove određene grupe.

Tako neko vidi novinare kroz pozitivne stereotipe: državni tužioci i sudije ćute o istražnim i sudskim postupcima, zato pričaju novinari koji imaju pouzdane izvore informacija; novinari ulažu veliki napor da obavljaju posao jer su institucije zavorene za saradnju; građani više vjeruju medijima, nego instistucijama vlasti; građani će brže riještiti probleme ako se obrate medijima, nego institucijama. Drugi ih vide kroz negativne stereotipe: državni tužioci i sudije ćute o istražnim i sudskim postupcima, zato pričaju novinari koji ne znaju ništa o predmetima i pravu; novinari izvještavaju u skladu sa uređivačkom politikom medija; mediji se usklađuju sa interesima sumnjivih organizacija i pojedinaca, a ne građana; novinari rade za nekoga, pišu naručene tekstove; novinari trpe pritisak, napade, rade za male plate, nisu nezavisni; netačno i neprofesionalno izvještavaju; zloupotrebljavaju profesiju radi ličnih interesa; šire neistine, lažne vijesti, paniku, biraju senzacije koje povećavavaju tiraž.

Isto tako, neko vidi državne tužioce i sudije kroz negativne stereotipe: nisu izabrani prema stručnosti, ne napreduju prema stručnosti; rade bez želje za zaštitom građana, neodgovorno, pristrasno, zavisni su; ne može pravdu dostići onaj ko nema novca, uticaj korupcije; ne sude po zakonu; puno vremena treba do podizanja optužnice; sporo se sudi; više se vodi računa o odluci više instance, nego o činjenicama odlučnim za optuženje/presudu; imaju nezaslužene privilegije; nedodirljivi su; zakoni se lako donose, teško sprovode, pravda je slijepa. Drugi ih vide kroz pozitivne stereotipe: savjesno rade u ovim teškim vremenima; ima stručnih i dostojnih tužilaca i sudija koji uvode promjene; ima tužilaca i sudija koji zaslužuju poštovanje, koji su nepotkupljivi, spremni da govore o funkcionisanju pravosuđa; trude se u pribavljanju dokaza za podizanje i prihvatanje optužnice; smanjuje se broj zaostalih predmeta, manje je dugotrajnih postupaka; tužilaštva i sudovi su transparentniji, postoje portali u pravosudnim institucijama za informisanje i obraćanje građana, presude koje se tiču građana su prisutne u javnosti; ima dobrih, novih zakonskih rješenja.

Stereotipi olakšavaju obradu informacija o drugim ljudima pojednostavljivanjem složene socijalne situacije i olakšavaju snalaženje u toj situaciji kroz suženi prostor za objašnjenje osobe, događaja, ponašanja i zbog nepotpunog istraživanja mogu ugroziti obavljanje posla, nečija prava, slobodu i zaštitu. To je važno otklanjati jer građani stiču sliku o radu pravosudnih institucija putem medija, kroz prezentovane činjenice, komentare i kritiku, ali i kroz stavove i uvjerenja novinara kojima odišu njihove objave, nekada uz pogrešno razumijevanje novinarske slobode kao aposlutne. Stavovi i uvjerenja državnih tužilaca i sudija mogu uticati na ograničenja i sankcionisanje novinara, na razumijevanje ovlašćenja u kontroli slobode novinara, na primjenu standarda profesionalnog rada, međunarodnih standarda i međunarodnog prava koji štite slobodu izražavanja i medijsku slobodu i građane.

Novinar, državni tužilac i sudija su zanimanja koja zahtijevaju neprestano stručno usavršavanje i dodatno obrazovanje koje podstiče lični razvoj, kako bi osvijestili nedostajuća znanja, svoje stavove, uvjerenja, stereotipe koji mogu napraviti štetu u njihovom poslu. Stereotipi se mogu promijeniti putem edukacije i upoznavanja sa njima, kroz svjesnost o njihovim mogućim negativnim uticajima, motivisanost da se smanji uticaj predrasuda, da se ulaže trud da se razmišlja: usmjereno i pažljivo, koliko je nešto stvarno, činjenica ili je samo nečije uvjerenje.
Sve to su mehanizmi zaštite izvora informacija i slobodnog novinarstva, koji daju nadu svakom građaninu da su sloboda i prava dostižni, bez straha za egzistenciju, sopstveni život i svoje bližnje.

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora projekta.