Mikro-blog i makro-politika: kako do dijaloga?

piše: Vuk Vuković, producent i teoretičar medija

Podgorica, januara 2021. - Čini se da je današnja medijska kultura u Crnoj Gori puna odgovora i da, kao zajednica, sve znamo. Instant odgovore o ekonomskim, političkim, religijskim i identitetskim temama čitamo gotovo svakodnevno u kolumnama, reakcijama i komentarima. Istorijske činjenice izvlačimo iz rukava, a ustavno-pravne dileme tumačimo bez zadrške. Komentarišemo isključivo objektivno, nikada na osnovu ličnog vrijednosnog sistema i uvijek bez emotivnog uplitanja. Za dijalogom nema potrebe, potpuno smo zadovoljni mnoštvom monologa.

Stiče se i utisak da je današnja medijska kultura između sokratovske izreke „znam da ništa ne znam“ i dekartovskog stava „mislim, dakle postojim“ izabrala i afirmisala nepostojeću maksimu – mislim, dakle ne znam. I baš zbog toga, ovaj tekst je niz pitanja i dilema, a ključno je – kako bi danas izgledala Crna Gora bez političkog angažmana na društvenim medijima?

Ko bi prenosio patriotski skup iz Podgorice, u eri zabrane okupljanja, da nije bilo (administratora profila) Milutina Simovića? Bi li dr Vesna Bratić zaista „sažegla sve ognjem“ (liše nejači, naravno)? Je li iskrenija Mirna Nikčević kada kaže da bi zapalila „Sram i sva goveda tamo“ ili Natalija Nilević koja bi takođe da pali i kida glave? Kako su profili Nebojše Medojevića postali omiljeni izvor informacija RTCGa, Pobjede, Antene M, Portala Analitika, Cdm-a? Je li (veći) medijski populizam kada Milo Đukanović, tokom predsjedničke predizborne kampanje, preuzme fan FB stranicu od kreatora tog profila bez istinske želje da komunicira sa crnogorskom online zajednicom ili kada Dritan Abazović objavi informaciju da Đukanović duguje državi 12,4 miliona eura?

Jesu li društveni mediji platforma za psihoterapiju – bez psihoterapeuta?

Ova hipotetička pitanja, naizgled spekulativna, mogu glasiti i drugačije: treba li nam (kolektivni) psihoterapeut? Bez ikakve namjere da se prijetnje ili uvrede na društvenim medijima normalizuju i relativizuju, već naprotiv – da se pozabavimo sobom, a ne uvijek drugima – moramo postaviti dilemu da li su društveni mediji danas postali ventil za akumulirane fantazme koji su, bar u psihoterapiji, praćeni sviješću da je riječ o izmišljenim i nerealnim predstavama. Ili su (bili) jedini slobodan ventil u crnogorskom društvu koje ni Freedom House izvještaj iz 2020. nije svrstao u demokratska? Konkretno – kada smo zaboravili da je naša sloboda (govora) ipak ograničena slobodom drugog?

Ali, da se ipak, na ovom mjestu, vratimo balkanskom specijalitetu – ko je prvi počeo? Ako bismo leksički analizirali tradicionalne, štampane i elektronske medije u proteklih nekoliko mjeseci u Crnoj Gori, kao ključnu riječ sigurno bismo identifikovali – Twitter. Ovo je posebno zanimljivo zbog toga što Twitter prethodnih godina nije bio među omiljenim društvenim medijima u Crnoj Gori i nikada nije imao popularnost i uticaj kakve, recimo, uživa u Srbiji. Relativno mala zajednica, bez obzira na stepen angažmana, nije imala veliki uticaj niti je dospijevala do glavnih vijesti u informativnim emisijama. Teorijski posmatrano, Twitter bismo najpreciznije definisali kao mikroblog čija je osnovna karakteristika slanje kratkih poruka drugim korisnicima pa je tako kapacitet poruke ograničen na 280 karaktera (za razliku od početnih 140). Ideja da informativna vrijednost poruke bude kratka i jasna uslovila je i vrijednosti formata koji funkcioniše, ako ga poredimo sa tradicionalnim novinarstvom, po principu naslova u štampanim medijima. Paradoksalno, čini se da to zaboravljaju i vlasnici profila i novinari tradicionalnih medija: Twitter je platforma koja nam ograničava i misao i rečenicu, i to je nešto što novinari i urednici moraju da nauče... Njihova je odluka da li će informaciju sa Twittera sagledati sa nužnom novinarskom pažnjom, da li će je provjeriti, upotpuniti i staviti i kontekst što je, ne treba zaboraviti, i njihova profesionalna obaveza jer društveni mediji danas jesu relevantan izvor informacija. Ovdje, prvenstveno, govorimo o medijima koji zaista djeluju u interesu javnosti i nisu u službi političkih, partijskih ili populističkih grupacija i strategija koje informacije sa društvenih medija koriste kao metod spinovanja ili manipulisanja. Zbog toga je posebno važno da savremeno novinarstvo što prije savlada jezik društvenih medija (od toga koje su karakteristike specifične za koju platformu do toga kako prepoznati tzv. lažne vijesti) jer to više nije pitanje izbora, već profesionalnog standarda.

S druge strane, ne treba zaboraviti da dio istraživanja u polju teorije i prakse digitalnih medija direktno dovode u vezu narcizam i pretjeranu upotrebu Facebooka i Twittera koji su, zato, i naslovljeni „društveno ogledalo“ i „društveni megafon“: ljudi koji koriste Facebook imaju tendenciju ka narcisoidnoj i nesigurnoj ličnosti; oni koji imaju viši skor narcizma na psihološkim skalama crta ličnosti, češće su postavljali statuse, fotografije i koristili citate da bi glorifikovali sebe; oni sa većim skorom narcizma su, takođe, više postovali i na Twitteru, a prečesta upotreba ovog društvenog medija dovodi i do toga da ljudi previše cijene svoje mišljenje.

Šta bi tvitnuo Donald Tramp posljednjeg dana predsjedničkog mandata?

Twitter u Crnoj Gori postaje standard političke komunikacije baš kada se u svijetu dešava presedan koji podgrijeva debatu o slobodi govora: „Nakon detaljnog pregleda nedavnih tweet-ova sa @realDonaldTrump naloga i konteksta oko njih – posebno kako se oni primaju i tumače na i van Twittera – trajno smo suspendovali nalog zbog rizika od daljeg podsticanja na nasilje“. Trajnu suspenziju naloga donedavnog predsjednika SAD pratilo je i gašenje još 70.000 naloga povezanih sa njegovnim profilom i njegovim aktivnostima, a koji su, kako tvrdi Twitter, bili posvećeni širenju teorija zavjere i povezani sa organizovanjem nereda u Vašingtonu. Ovakva odluka imaće dugoročne posljedice kada je riječ o društvenim medijima i otvoriće novu dimenziju u debati o osnovnim ljudskim pravima, sa novim pitanjima o granicama ne samo slobode govora i cenzure, već i granicama javnog i privatnog prostora. Nizu pitanja s početka moramo pridružiti i dilemu koja će, potpuno je izvjesno, biti u fokusu dugoročnih posljedica ovakve odluke globalnih medijskih kompanija: da li će sloboda govora ubuduće biti ograničavana u skladu sa (nacionalnim) zakonodavnim okvirom ili odlukama menadžmenta platformi društvenih medija?

Međutim, ne treba zaboraviti da se tzv. vladavina Donalda Trampa može okarakteristati i kao „doba Twittera“ gdje je nekadašnji američki predsjednik njegovao politiku omalovažavanja vođenu necivilizovanim i impulsivnim objavama, postovima i stavovima. Krucijalne karakteristike Twittera stoga su postale negativni sentiment (negative sentiment) i agresivnost kao ključ popularnosti uz koji se rađa i mračni, ponižavajući i neljudski diskurs ili, kako neki istraživači to nazivaju – rađa se Donald Tramp. S druge strane istih vrata čeka publika – lijena, a često i neosposobljena, da se kritički udubi u sadržaje na internetu, publika koja ne želi da razmišlja dalje od naslova i fotografija...

Postoje li, u eri Twittera, činjenice ili samo interpretacije?

Trampova Twitter abreakcija imala je, dakle, direktne posljedice po američko društvo i bezbjednost političkih institucija u SAD zbog čega spontano pražnjenje afekata na društvenim medijima ne možemo relativizovati, pogotovo ne u društvu koje je hirurški podijeljeno kao crnogorsko. Fantazmi mogu biti nerealni i izmišljeni za nas, ali – da li su isto toliko impotentni za one koji nas čitaju? Relativizovati, s druge strane, možemo samo društvene medije jer opšta mišljenja na društvenim medijima su samo mišljenja – a ne informacije, činjenice ili saznanja. Twitter, dakle, nije vijest već njegova interpretacija, često podložna tumačenju koje počiva na pitanjima ko i iz koje pozicije procjenjuje šta je informacija. Čini se da bi sve ove dileme mogle stati u još jedno, spekulativno, pitanje: da nema političkog angažmana na društvenim medijima – kome bi Gospodin Neprijatni bio noćna mora?

Ovaj članak je dio projekata “Jačanje medijskih standarda”koje Institut za medije sprovodi uz podršku Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora projekta.