Da li su društvene mreže dovele do pogoršanja mentalnog zdravlja ili su samo ogolile stvarnost?

PIŠE: Dr Julijana Cicović Maslovar, psihološkinja

Podgorica, 12. septembra 2021. - Otkako razmišljam o naslovljenoj temi, nalazim se pred prastarom dilemom“šta je starije, kokoška ili jaje?”

Da li su društvene mreže dovele do pogoršanja mentalnog zdravlja opšte populacije, ili su iznikle iz neke postojeće patologije i samo ogolile tu stvarnost? Vjerovatno razumjevanje treba tražiti više u sagledavanju kauzalnih veza, nego jednosmjernog uticaja.
Društvene mreže se šire takvom brzinom, da je teško realizovati istraživanja koja bi pratila njihov uticaj, tako da nauka ostaje bez jasnih odgovora na mnoga pitanja.

Rezultati nekih istraživanja ukazuju na to da prekomjerno korištenje društvenih mreža uzrokuju anksioznost, depresivnost, stres i hronični umor, dok druga dolaze do rezultata da i dugoročno apstiniranje od upotrebe društvenih mreža ne dovodi do poboljšanja pomenutih tegoba kod ljudi koji od njih pate.

Kad govorimo o pomenutoj patologiji, ona je bila u porastu i prije razvoja društvenih mreža, a one sigurno nisu pomogle poboljšanju, ako je nisu produbile. Kako ne raspolažemo relevantnim znanjima, u daljem tekstu ću se osvrnuti na to kako ja razumijem funkcionisanje društvenih mreža i iznijeti neke od “psiholoških zamki” koje one, potencijalno, nose.

U tom smislu može biti korisno osvrnuti se na početke razvoja društvenih mreža. Sve je počelo 2004-e godine kada je Mark Zuckerberg sa par svojih kolega osmislio platformu “Face Smash”, sa ciljem da zabavi i poveže studente sa Harvarda! Značenje naziva platforme (Face – lice; Smash – u smrskati, nasilno razbiti u parčiće), ubrzo je poprimilo drugo, kolokvijalno značenje, sa seksualnim prizvukom, plasiranjem igre “Hot or Not” (Hot - “vruće, žari, pali”ili Ne .. prim. Prev.) u kojoj su mladići sa Harvarda, reagovali na fotografije svojih koleginica ocjenjujući koliko im je atraktivan njihov fizički izgled, i nešto kasnije, 2011-e sa novom igrom “Smash or Pass” u kojoj tinejdžeri reaguju na fotografije na način da se izjašnjavaju sa “Smash” (razbiti, povaliti – prim.prevod) ukoliko bi  sa tom osobom htjeli “neobavezni” seks ili “Pass” ukoliko bi je rađe“zaobišli. Da li i vi, dok čitate, imate izvjesnu nelagodu!?

Da zanemarimo ovu sadističko-mizoginu motivaciju, postavlja se pitanje, zašto je već te 2004-te trebalo da se studenti jednog univerzitetskog kampusa, koliko god bio prostran, povezuju kroz virtuelni svijet. Da li je to već bio svijet duboko otuđenih i usamljenih jedinki, kojima je, bilo iz straha od kontakta i bliskosti, bilo zbog toga što su u velikoj mjeri pasivizirani određenim načinom života, posezanje za drugim u stvarnom životu predstavljalo teškoću?

Ja vjerujem da su ovi “promućurni momci”
prepoznali potrebu, možda i iz svojih ličnih frustracija I projekcija.

Isto tako vjerujem, da su veliki magovi biznisa, koji su brzo prepoznali mogućnost multipliciranja nula na njihovim računima investirajući u razvoj društvenih platformi, imali veliku pomoć onih koji dobro poznaju naše bazične psihološke potrebe, kao što su potreba za kontaktom sa drugim ljudima, potreba za prihvatanjem, za odobravanjem od strane drugih, te za pripadanjem, kao i stanje svijeta u kom su te potrebe frustrirane. Upravo tim potrebama one danas manipulišu.

Postavlja se pitanje zašto smo mi tako lako i brzo pristali da te potrebe zadovoljavamo kroz virtuelni svijet, da se društvene mreže i komunikacija preko njih, duboko usade u naše živote I uveliko zamjene živi ljudski kontakt?

Možda je odgovor u lakoći koju one nude!? I, naravno, zavisnosti koju stvaraju! Efekat zadovoljstva koji stvara svaki kontakt sa ljudskim bićem, svaki oblik komunikacije, u stvarnosti se postiže mnogo sporije i traži mnogo više truda i vremena, nego putem društvenih platformi. U stvarnom životu teško da ćemo dobiti stotine pozitivnih komentara na naš novi izgled, teško da će nas neko javno pohvaliti zato što smo izlagali na nekoj konferenciji ili smo prenijeli neki dobar citat, ili da ćemo dobiti stotine čestitki za polazak u školu našeg prvačića. Reagovanja na društvenim mrežama su brza i mi dobijamo neposredno zadovoljenje, a naš mozak brže luči određene supstance koje podstiču osjećaj zadovoljstva. Tako brojne reakcije mogu dati privid važnosti i vrijednosti. Međutim, osim tog trenutnog zadovoljstva, interakcije na mreži nemaju kvalitet kontakta koji će biti “hranljiv” za nas i naše mentalno zdravlje, i kad ostanemo sa sobom možemo se osjetiti još izolovanije i usamljenije. Isto tako, bar dijelić našeg bića zna, da vrijednost koju možemo pripisati sebi, ohrabreni tim reakcijama, neće proći test realnosti.

Objavljivanje na društvenim mrežama ili postavljanje naših fotografija, konstantno nosi dozu nepredvidljivosti. Mi ne znamo na kakve će reakcije drugih to naići, te smo, kao i kod igre na slot mašinama, stalno u iščekivanju mogućeg željenog ishoda, što nas pokreće da iznova i iznova ulazimo na mrežu i pratimo reakcije drugih. Upravo je to onaj džoker na koga igraju vlasnici društvenih platformi - podstaći psihološku žudnju. Što više lajkova, željenih reakcija, to veće zadovoljstvo, a nakon toga i veća potreba za još, pa za još... Poznati obrazac svake zavisnosti!

Ako dobijemo negativne komentare, žudnja za korektivnim iskustvom je isto tako velika. Ako to željeno iskustvo ipak ne dođe, postoji rizik (tim veći što je osoba mlađa i što ima manje iskustva u realnom životu) da posumnja u sebe, u to koliko vrijedi, koliko je prihvaćena, omiljena, što u krajnjem može definisati nečiju sliku o sebi i isprovocirati osjećanja anksioznosti i manje vrijednosti.
Istina je da je ovaj prostor lišen neposrednog izlaganja i kontakta licem u lice sa drugim, sramežljivim i nesigurnim ljudima donio oslobađanje i mogućnost da lakše komuniciraju.

Pametni telefoni od kojih se ne odvajamo i lakoća pristupa društvenim platformama, mogu da posluže kao zaštita od nelagode, kad se nađemo u nekoj nepoznatoj ili neprijatnoj socijalnoj situaciji u stvarnosti, naročito kod mladih ljudi. U psihologiji se govori o sličnoj funkciji (tzv.“prelazni objekat”) koju neki medo ili slična igračka može imati za trogodišnjaka kada polazi u vrtić i prvi put se odvaja od svojih roditelja. Možda vam se ova paralela čini neprimjerenom, ali ovakva ponašanja jesu odraz emocionalne nezrelosti.

 Slično je i kod tendencije nekih pojedinaca da svaki put kad iskuse nešto neprijatno, neku bolnu emociju, ulete”na mrežu i podijele to sa “prijateljima”ili potraže šta je njihov doživljaj i iskustvo, ako ta nelagoda proizilazi iz nekog društvenog konteksta.

Koliko je to dobro za mentalno zdravlje? Sigurno je da će trenutni bijeg iz nelagodnog konteksta u virtuelni svijet umiriti nelagodu, ili da će trenutna “ventilacija” osjećanja kroz reagovanje na mreži donijeti olakšanje, ali će istovremeno onemogućiti da ostanemo sa svojim doživljajem, da ga osvijestimo i analiziramo, i time naučimo nešto o sebi i razvijemo zrelije mehanizme samoregulacije i ovladavanja svojim doživljajima, te da se sa sličnim situacijama u budućnosti konstruktivnije nosimo.

Društvene mreže su nam pružile ogroman prostor za slobodno iznošenje svojih stavova, ubjeđenja, razmišljanja. Ne znam da li su tvorci mogli naslutiti (ili naumiti) da nam zapravo poklanjaju “Pandorinu kutiju”? Virtuelni prostor društvenih mreža u našem društvu (vjerujem da ni drugdje nije bitno drugačije) pretvorio se u poprište vrlo agresivnog i vulgarnog suprostavljanja stavova i mišljenja. Sve one frustracije i nezadovoljstva koja nismo adresirali u realnom vremenu i na stvarne adrese, razbuktavaju se na socijalnim mrežama. Bivanje u tom virtuelnom svijetu, bez neposrednog kontakta sa drugom osobom, kao da nas oslobađa odgovornosti. I tu se kao jedinke, a i kao društvo pokazujemo nezrelim. I ako su društvene mreže dizajnirane tako da provociraju naše impulsivne reakcije, ipak smo mi ti koji pokrećemo svoju ruku. 

I na kraju, lično mislim da je najveći rizik od prekomjerne upotrebe društvenih mreža pad intelektualnih sposobnosti, što će se tek, možda, pokazati kod naraštaja koji stasavaju. Što je, možda, i cilj!?  Ograničenje formata ovog teksta mi ne dozvoljava da dalje elaboriram ovu tezu, a i rizikujem da me svrstate u teoretičare zavjere, s obzirom na to da ste, vjerovatno, već stekli utisak da ne vidim mnogo dobroga u društvenim mrežama. Djelimično ste u pravu, mada ću se saglasiti, vjerovatno kao i većina korisnika, da su donijele mnoštvo dobrih stvari. Sjajno su sredstvo za upoznavanje novih i povezivanje sa starim prijateljima; obavještavanje o značajnim događajima; za promociju novih poslova i uopšte prezentiranje i reklamiranje, kao i za razmjenu informacija i mišljenja. Zahvaljujući njima, proširile su se mnoge dobre inicijative i ideje. Zahvaljujući njima često se nasmijemo, domišljatosti i kreativnosti pojedinaca ili grupa.

Za sve nas je važno da smo svjesni da mi nemamo kontrolu nad njima, koliko god nam, naizgled, nude alatke podešavanja po vlastitom ukusu i želji. Vještačka inteligencija, fb algoritmi i slične mašine se teško daju nadmudriti. Ali ono nad čim imamo kontrolu je naše ponašanje.
Svako može da mjeri vrijeme koje provodi na društvenim mrežama, da prati uticaj koji imaju na njega kao individuu i da reaguje shodno tome.

Ako ništa drugo, možemo isključiti notifikacije i ne moramo biti poput Pavlovljevog psa (znate onaj eksperiment o uslovljavanju, o onom psu kom pođe pljuvačka na usta svaki put kad čuje zvuk zvona!?).
I da ne zaboravimo, sve što smo postavili na mrežama je trajan trag, kao otisak prsta! Bilo bi dobro da svaki put prije nego nešto objavimo ili komentarišemo, zapitamo sebe:“Da li bih volio/voljela da ovo za par godina čita neko meni važan!?”

Tekst na engleskom jeziju je dostupan ovdje.

Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku Evropske unije i Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.