ŽENSKO TIJELO U DIGITALNOJ KULTURI: U procjepu izmedu tehnologije i politike

Piše: Nataša Nelević

Tehnološko rješenje u vidu ženskog tehno-tijela, „rastjelovljenog“ ženskog subjekta u virtuelnoj sobi ne čini se kao realno rješenje za regulisanje rodnog jaza. Emancipacija „ukupnog“ ženskog subjekta tradicionalnim političkim sredstvima i dalje će morati da se nastavi. Uz podršku digitalnih tehnologija, ako do sporazuma između Mreže i njenih korisnika ikada dođe.

Podgorica, 27. septembra 2021. - Malo-malo pa sa neke adrese stignu teške optužbe na račun digitalnih komunikacijskih tehologija - da njih nema, svijet bi bio bolje i humanije mjesto. Taj digitalni antopološki pesimizam ne utiče na digitalnu euforiju koja je u stalnom rastu. Istina je da ponekad poželimo da se nađemo u digitalnom komunikacijskom mraku: mnogim ženama širom svijeta koje su bile izložene digitalnoj mizoginiji svakako bi godilo da se barem za nekoliko sati oslobode straha da će se pojaviti pornografski dizajnirana slika njihovog tijela, montirana i spinovana iz kojekakvih pobuda i izvora, ili prosto izvađena iz albuma fotografija nekog ozlojeđenog ljubavnika, da će morati da čitaju da su „kurve“, „stare babuskere“ i „isfrustrirane rugobe“. Kakav bi to bio predah! A onda žurimo da optužbu na račun digitalne kulture podijelimo sa drugima na nekoj od društvenih mreži. Možda ćemo čak zajedno konstatovati da ipak nije sve tako crno. Popularni digitalni meta-diskurs pati od ozbiljnih nedoslednosti. Možda zato što se, kako nam objašnjavaju, nalazimo usred nečega što još nije dovršeno. Digitalna kultura je under construction. Bačeni smo u vodu, moramo da plivamo iako ne znamo kuda. To nas ne oslobađa obaveze da mislimo i pokušavamo da postavimo koordinate. U pitanju je ozbiljna stvar sa ozbiljnim uticajem na ljude i zajednice. Politička stvar, prije svega.    

  
Lakmus papir
Prvo što nam padne na pamet kada na dnevni red stignu diskusije o statusu žena u digitalnoj kulturi su zastrašujući izlivi mizognije na društvenim mrežama. Za one koji u digitalnoj kulturi učestvuju samo u  njenom prizemlju, kao korisnici Interneta i društvenih mreža, sa tim se uglavnom završava diskusija o ovoj temi (ukoliko su diskutanti uopšte rodno osjetljivi). Ali, postoji mnogo šira perspektiva koja obuhvata cijelu zgradu digitalne kulture koja uključuje, ali i prevazilazi naša rutinirana iskustva sa društvenim mrežama. Osim ove iskustvene, pragmatične dimenzije, razgovor o položaju žena u digitalnoj kulturi morao bi da uključi i simboličku (kodirajuću) i tehnološko-razvojnu dimenziju diskusija o sadašnjosti i budućnosti digitalne kulture. Pitanja roda, koja se pojavljuju u svakoj od ovih niša sajber kulture, daleko od toga da su jednostavna. Još nismo ni blizu odgovorima.

Teorijski diskurs o digitalnoj kulturi (cyberculture studies) je dinamičan, teorijski uzbudljiv, jednim dijelom spekulativan i radikalan, futuristički orjentisan i još otvoren za mnoga pitanja i odgovore od kojih zastaje dah neupućenim stanovnicima offlajn svijeta koji bi radije da i dalje ostanu u njemu, ma koliko surov bio. Zamah digitalnih komunikacijskih tehnologija inicirao je eksploziju tehnoloških, političkih, socijalnih, psiholoških, posthumanističkih i transhumanističkih, utopijskih i distopijskih debata o uticaju savremenih digitalnih komunikacijskih tehnologija na ljudsku zajednicu i njenu budućnost. Debatuje se o stvarima koje se običnom čovjeku mogu činiti van pameti: da li je virtuelni svijet samostalni entitet ili samo „kopija“ realnosti; koji od tih svjetova je primaran, a koji sekundaran; da li je na pomolu hiper-realnost koja će ukinuti distinkciju realno-virtuelno; možemo li u budućnosti da očekujemo neku digitalnu revoluciju koja će iz korijena izmijeniti svijet kakav poznajemo? Oko ovih pitanja sučeljavaju se  tehno-optimisti,  koji nas uvjeravaju da će digitalno društvo razriješiti sve društvene protivurječnosti „starog svijeta“ (uključujući i rodne), i  tehno-skeptički orjentisani teoretičari koji kritikuje takve projekcije kao puste „tlapnje“. U drugom krugu, izvan ovih naučno i teorijski artikulisanih debata, nalaze se laici koji takođe imaju stav prema digitalnoj kulturi, među kojima su tehnofobi skloni demonizaciji tehnologije generalno, „kompromiseri“ koji pokušavaju da objektivno izmjere gubitke i dobiti od digitalizacije kulture, kao i „relativisti“ koji digitalnu kulturu vide kao trpezu sa koje svako može da uzme ono što je po njegovom ukusu i smatraju da se time priča završava.

U svim ovim raspravama, teorijskim i popularnim, rodna pitanja imaju važnu ulogu: mogućnost sajber kulture da prevaziđe rodni jaz i eliminiše opresije nad ženama zapravo je test njenih kapaciteta da uspostavi zajednicu solidarnosti i slobode, koju nam obećavaju tehno-optimisti. Takođe, položaj žena u digitalnoj kulturi neka je vrsta lakmus papira pomoću kojeg možemo da analiziramo i status svih drugih marginalizovanih grupa, dakle status svakog patrijarhalnog Drugog, i odgovorimo na ključno pitanje koje nas zanima: da li digitalna kultura reprodukuje hijerarhije moći u „realnom“ svijetu i jača postojeće dominacije ili zaista predstavlja „elektronsku agoru“ koja proširuje polje slobode omogućavajući učesnicima da „realizuju sve svoje kapacitete“ i postanu istinski subjekti. Rodno pitanje digitalne kulture postalo je na taj način ogledni teren za propitivanje njene istinske „demokratičnosti“ zahvaljujući, prije svega, razvoju feminističkog diskursa i učešću feminističkih teoretičarki u ovoj diskusiji.

Kontroverze tehno tijela
U samom središtu rodno-digitalne debate nalazi se žensko tijelo. Tretman ženskog tijela ključni je simptom statusa ženskog subjekta u digitalnoj (kao, uostalom, i u tradicionalnoj i medijskoj) kulturi. U žensko tijelo patrijarhat je duboko urezao sudbinu žene kao patrijarhalnog Drugog. U patrijarhalnom poretku ženski subjekat uvijek je „utjelovljen“, sveden na tjelesnost. Žensko tijelo instrument je očuvanja patrijarhalnog poretka. Biološki, ono realno služi za zadovoljenje muške seksualne želje, biološku reprodukciju i obavljanje reproduktivnih poslova (unutar privatne sfere) koji stvaraju uslove za dalje reprodukovanje patrijarhalnog poretka, i tako treba i da ostane. U simboličkoj i reprezentacijskoj ravni žensko tijelo zato mora biti predstavljeno kao seksualizovano, otvoreno za mušku seksualnu želju, spremno za biološku reprodukciju (žena kao simbol nacije i reprodukcije „čistih gena“). U slučaju iskoraka žene u nešto što upućuje na subjekatsku poziciju i što joj po patrijarhalnom difoltu ne pripada (politički rad, moralna odvažnost, seksualna sloboda), opet će njeno tijelo biti iskorišteno kao instrument odmazde: ono će biti medijatizovano kao promiskuitetno, perverzno ili ružno, dakle „osramoćeno“ kao neupotrebljivo za potrebe patrijarhata. Žensko tijelo u patrijarhatu je, dakle, kulturno kodirano i sva borba vodi se oko njegovog dekodiranja i vraćanja tijela ženskom subjektu.

Rodni tehno-optimizam temelji se na „jednostavnoj“ ideji da će u digitalnom prostoru žensko tijelo iščeznuti (kao, uostalom, i svaki oblik tjelesnosti) i da će tim nestajanjem tjelesnog određenja ženskog subjekta biti likvidirano i osnovno sredstvo opresije nad ženama. Za predstavnike ovakvog, tehnološki-optimističkog diskursa virtualna realnost je „rastjelovljujući medij“. Svoj optimizam oni temelje na kapacitetu virtuelne realnosti da transcendira biološko tijelo. Kao rezultat, dobijamo digitalni prostor naseljen čistom sviješću kao jedinom manifestacijom subjekta. Nešto od toga iskušavamo svakodnevno kroz poigravanja identitetima i njihovo multipliciranje na društvenim mrežama. U nekim drugim, tehnološki kompleksnijim nišama digitalne kulture, kao što je kreiranje vitrulenog 3 D okruženja na primjer, još intenzivnije se mogu iskusiti svjetovi u kojima postojimo kao čista svijest. Na toj „rastjelovljujućoj“ pretpostavci nastaje utopijska projekcija sajber kulture kao novog, bestjelesnog okruženja u kojem, upravo zbog odsustva tijela, više neće biti klasnih, polnih/rodnih, etničkih i drugih napetosti i diskriminacija. Ove projekcije kulminiraju u viziji Mreže kao „elektronske agore“, prostora u kojem bestjelesni subjekat konačno nalazi mogućnost da realizuje sebe izvan determinacija koje su povezane sa tjelesnošću i realnim identitetom (socijalna, rasna, polna/rodna i druga određenjai) kreirajući i multiplicirajući beskonačno svoje identitete po slobodnom izboru. Optimizam vezan za mogućnost prevazilaženja rodnog jaza u digitalnoj kulturi polazi od istih pretpostavki: „rastjelovljenje“ ženskog subjekta, njegovo svođenje na čistu svijest dovešće do prestanka patrijarhalnih opresija jer će nestati i samo tijelo žene kao objekat i instrument ekonomske, rodne, kulturalne, porodične i svake druge opresije. Ženski subjekat kao čista svijest moći će da izmišlja sebe i proširuje svoje iskustvo izvan svih ograničenja koja će odbaciti zajedno sa svojim tijelom.

Ovakve, vizionarske projekcije srećne budućnosti novog digitalnog društva imaju svoje oštre kritičare koji su ponekad spremni da kao „halucinaciju“ opišu viziju Mreže kao poligona po kojem se subjekti kreću kao duhovi oslobođeni svojih tijela i determinanti realnih identiteta, izmičući tako uticaju struktura moći. Naše  iskustvo nam govori da to zaista jeste halucinacija: svaki naš ulazak na društvene mreže uvjerava nas da su refleksije društvenih opresija ovdje konstantno prisutne. Rastjelovljenje subjekta, rastakanje tijela i pripadajućeg identiteta nikako ne znači i nestanak mržnje, opresije i reprodukovanje hijerahija moći. Naprotiv, virtuelna kultura, uprkos zamjeni identiteta, ostaje poligon za nacionalističke, mizogine, homofobične, rasističke ispade. Identiteti aktera su skriveni, ali društvene matrice ostaju iste. Miran građanin prometnuće se u digitalnoj kulturi u demonskog nacionalistu, nacionalista u pedofila, i to će biti sve. U ovim kritikama tijelo se opet uspostavlja kao nositelj subjektivnosti sa svom svojom ukorijenjenošću u političkoj, društvenoj i ekonomskoj realnosti, kulturnom i istorijskom kontekstu. Na kraju, oštre kritike upućuju se ovakvim vizijama zbog činjenice da se na taj način zajednica depolitizuje i pacifikuje. Tehno-tijela, u koje se polaže tolika nada, ne nastaju izvan sistema moći, a tehnologija ne može biti neutralna i apolitična. Ženska tehno-tijela, kao i bilo koja druga, ne postoje u političkom vakumu:  ona vuku za sobom svoja materijalna tijela, njihove želje i patnje usljed opresiranosti, izloženosti porodičnom nasilju, siromaštva, političke obespravljenosti. Drugačije ne može biti.   

Globalno digitalno pleme  
Naravno, treba dati šansu digitalnoj kulturi. Same feministkinje spremne su, uostalom, da prepoznaju benefite koju žene povlače iz digitalne kulture. Ali, tehnologija neće sama riješiti problem. Ta ideja mora se odbaciti. Sajber okruženje uspostavljaju ljudi. Digitalna kultura je ipak kultura, društveni konstrukt, a ne nekakav tehnološki samostalan entitet. U najboljem slučaju, možemo sve nedostatke digitalne kulture posmatrati kao razvojne probleme i konstatovati da budućnost digitalnog društva zavisi od istovremenog i međusobno povezanog razvoja Mreže i njenih korisnika. Dakle, tehnološko rješenje u vidu ženskog tehno-tijela, „rastjelovljenog“ ženskog subjekta u virtuelnoj sobi ne čini se kao realno rješenje za regulisanje rodnog jaza. Emancipacija „ukupnog“ ženskog subjekta tradicionalnim političkim sredstvima i dalje će morati da se nastavi. Uz podršku digitalnih tehnologija, ako do sporazuma između Mreže i njenih korisnika ikada dođe.

To znači da će biti potrebno dalje insistirati na dekodiranju ženskog tijela i stvaranju uslova za oslobođenje ženskog subjekta u njegovom tjelesno-mentalnom totalitetu uz pomoć tradicionalnih političkih metoda, raditi i dalje na ekonomskom, političkom, obrazovnom osnaživanju žena, boriti se protiv radne, seksualne i reproduktivne eksplatacije njihovih tijela. Dakle, čini da će biti potrebne dodatne političke i feminističke intervencije u sajber prostoru. S tim što je sada ta borba mnogo teža od one koju su feministkinje vodile da tradicionalnim medijima. S kime pregovarati u digitalnom prostoru? Centri digitalne moći i odgovornosti disperzivni su i neuhvatljivi. Ipak, sajber feministkinje pokazuju da predaje nema, da se borba može nastaviti, koliko god  decentriranje odgovornosti može zaista biti obeshrabrujuće.

Digitalna kultura je globalna, ali su upisi lokalni. Crnogorska digitalna kultura bi se u tom smislu mogla posmatrati kao barem donekle izolovan slučaj. I to veoma mučan slučaj. Nikad crnogorsko društvo nije bilo bez ubojitih oružja za sramoćenje i kroćenje neposlušnih žena, ali ono čime danas raspolaže ravno je nuklearnom oružju – društvene mreže uvećavaju ubojito dejstvo do globalnih razmjera. U nekoj davnoj prošlosti ženu su mogli da stave na stub srama, ispljuju je ili kamenuju samo članovi njenog plemena. Danas, na njoj može da se istresa globalno patrijarhalno pleme. Za to možemo da zahvalimo digitalnim, tehnološkim protezama koje su povećale performanse čovjeka do neslućenih razmjera, uključujući i razmjere njegovog primitivizma, agresije i mržnje prema ženama. Lov na vještice sada ima digitalnu globalnu platformu bez mogućnosti da se nađe neki dovoljno etičan plemenski poglavar kojemu će se sve to smučiti, koji će istupiti i reći – dosta je sad, ostavite ženu na miru, valjda smo još ljudska bića! Globalnim plemenom za sada kao da ne upravlja niko i niko ga ne može ućutkati. Osim kvarovi na mreži. Svi zaključci o benefitima digitalne kulture lako gube sjaj pod naletom digitalne mržnje prema ženama. Jer – ipak smo to mi, sa ili bez svojih tijela.

Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku Evropske unije i Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora.