DR ANA MARTINOLI: Medijska pismenost je problem onima koji žele da gradjani ne znaju što se oko njih dešava

Svako kome je interes da građani ne znaju šta se oko njih dešava i da ne razumiju društvene, političke i ekonomske procese kojih su dio – njemu medijska pismenost može biti problem i vještina koja nije poželjna, kazala je u u intevju za Institut za medije (IMCG) dr Ana Martinoli, profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu (FDU) ,producentkinja i teoretičarka medija.

Ona kaže da ima utisak da smo se pomirili sa percepcijom medija kao komercijalnih preduzeća, korporacija koja imaju isključiv zadatak – da zarade novac za svoje vlasnike i zadovolje politički ili ideološki zadatak koji će im obezbijediti održivost i uticaj.

Sa dr. Martinoli smo razgovarali o mejnstrim medijima, alternativnim medijima, medijskoj pismenosti.

IMCG: Društvene mreže su odavno postale izuzetno uticajne, iako u tradicionalnom smislu nijesu medij. Poznato je da funkcionišu na osnovu algoritama koji koriste prikupljene podatke o nama i na taj način do nas stižu sadržaji koji nas mogu zanimati. Sa druge strane, imamo sve više medija koji podilaze ukusu javnosti i plasiraju jednolične i lake sadržaje. Kako u takvoj situaciji razviti kritičku misao?
Dr ANA MARTINOLI: Generacije koje su odrastale u analognom dobu su kao medije razlikovale radio, televiziju, novine. Sa dolaskom interneta i digitalnih tehnologija, desila se ogromna, dubinska promjena medijskog tržišta – na nivou produkcije sadržaja, distribucije, komunikacije sa publikom, pa i na nivou iskustva koje danas medijski sadržaj obezbjeđuju svojim korisnicima. Kada pitate najmlađu publiku, šta su za njih mediji, oni će navesti i mobilni telefon, ali i aplikacije koje na njemu koriste, i računar, i streaming servis, i televizijsku seriju koju gledaju na tabletu…Živimo u trenutku kada se pojmovi redefinišu, kada se tržište širi u svim pravcima, a publiku zanima samo i isključivo ono što je na liniji njenih interesovanja, potreba i vrijednosti u koje vjeruje. Tako paralelno sa korporatizovanim, medijima jačaju različite alternativne medijske inicijative, alternativni oblici medijske produkcije.

IMCG: Koja je u svemu tome uloga alternativnih medija i što oni u stvari znače?
Dr ANA MARTINOLI: Alternativni mediji se označavaju najčešće kao suprotnost, protivteža strogo hijerarhijski ustrojenim, konglomerizovanim medijskim sistemima koji u fokus stavljaju komercijalni interes, profit, čime se smanjuju programsko bogatstvo, raznovrsnost mišljenja, stavova, broj izvora informacija. Takođe, vrlo čest motiv za pokretanje alternativnih medija je i suprotstavljanje ideološki motivisanim, jednostranim medijima koji nisu dominantno orijentisani ka tržišnim ciljevima, već su u službi zagovaranja određenih političkih programa, ciljeva, ideja – lijevih ili desnih.
Alternativni mediji mogu biti uspostavljeni kao lokalni, regionalni ili nacionalni, a za njihov pokretanje mogu biti odgovorni amateri i profesionalci, neformalne ili formalno i institucionalno definisane grupe.
Ako bismo pokušali da mapiramo taj teren alternativnih medija u Srbiji, recimo, tu bi se onda našli svakako brojni medijski projekti koji su fokusirani na istraživačko novinarstvo, ali i brojne nezavisne, “male” produkcije audio i video sadržaja koje opstaju zahvaljujući interesovanju publike i donacijama vezanih za ciljeve i vrijednosti njihovih programa. Nerijetko, a posebno u slučaju Srbije, ovaj segment – alternativni mediji – između ostalog probija i ozbiljne medijske blokade, političku instrumentalizaciju, cenzuru i autocenzuru koje su postale označavajuća karakteristika mejnstrim medijskog tržišta.

IMCG: Ako se osvrnemo nekoliko decenija unazad, vidjećemo da je to period jako brzog tehnološkog i digitalnog napretka, revolucije u kojoj su Internet, onlajn platforme i društvene mreže postale primarne u odnosu na realnost. Međutim, kao što Noam Čomski savjetuje, ljudi treba da budu u stanju da detektuju oblike nametanja autoriteta, a to baš i nije ono što možemo saznati i uvidjeti „golim okom“ i pri ovoj brzini i količini informacija sa kojima se suočavamo na dnevnom nivou. Gdje tražiti uputstvo za upotrebu medija i svega što nam oni donose?
Dr ANA MARTINOLI: Uputstvo za upotrebu, nažalost, ne postoji. Iz dana u dan dobijamo nove studije i istraživanja koja nam ukazuju na uticaj digitalnih tehnologija na to kako učimo, pamtimo, informišemo se, komuniciramo, zabavljamo se. Napad na našu svijest i naša čula je zaista nikad veći i ogroman je izazov za svakog od nas da paralelno sa ubrzanjem tehnologije stvaramo nove oblike ponašanja, navika i gradimo nove odnose prema sadržajima kojima smo izloženi. U svemu tome, postoje odgovorni i neodgovorni, profesionalni i neprofesionalni mediji – kanali, platforme, mreže - sa jedne strane i publika, pasivna ili aktivna, spremna da uloži vrijeme i energiju da kritički promišlja sadržaje, istražuje i preispituje ili potpuno umrtvljena, prepuštena na milost i nemilost mehanizmima medijskog tržišta koji, nažalost, ne vrednuju javni interes, interes pojedinca već samo i isključivo profit.
Imam utisak da smo se pomirili sa percepcijom medija kao komercijalnih preduzeća, korporacija koji imaju isključiv zadatak – da zarade novac za svoje vlasnike i zadovolje politički ili ideološki zadatak koji će im obezbijediti održivost i uticaj. A mediji bi morali da budu institucije društva, odgovorne prema svojim građanima jer im pomažu da razumiju šta se oko njih dešava, da im objasne kontekst, uzrok i posledice događaja, da im pomognu da formiraju stavove koji su utemeljeni na činjenicama.

IMCG: Koliko je potrebno da biti medijski pismen postane in? Može li se nametnuti taj narativ lako,i  kome to ne odgovara?
Dr ANA MARTINOLI: Medijsku pismenost ima smisla posmatrati i razumjeti kao skup vještina i znanja koje moramo da posjedujemo ako želimo da budemo odgovorni, angažovani građani jednog društva, ako želimo da raspolažemo svim relevantnim informacijama vezanim za funkcionisanje i život zajednica u kojima živimo, od mikro do makro nivoa. Medijski pismen pojedinac je pojedinac koji može da postavi pitanje, koji je spreman da preispituje, pa i da odbacuje dominantne teze, stavove i narative koje mu meinstrim mediji nameću. Svako kome je interes da građani ne znaju šta se oko njih dešava i da ne razumiju društvene, političke i ekonomske procese kojih su dio – njemu medijska pismenost može biti problem i vještina koja nije poželjna. Uvijek je lakše upravljati publikom, a zapravo građanima, koja je pasivna, uplašena, nepovjerljiva i dezorijentisana – a to su stanja u koja je vrlo lako doći ukoliko ste nekritički izloženi sadržajima koji za cilj imaju samo i isključivo profit ili interese vladajuće većine.

IMCG: Kako se sve ovo odražava na Generaciju Z? Da li je ona spemnija od ostalih za medijske izazove, s obzirom na to da je digitalni svijet njihova kolijevka? Za sebe kažu da su samouki jer nikoga nijesu mogli da pitaju za savjet prilikom sticanja različitih iskustava na internetu. Da li su oni spremniji za alternativu i različitosti?
Dr ANA MARTINOLI: Dok smo upoznavali Generaciju Z, već je počelo da se govori o Generaciji Alfa, djeci rođenoj početkom druge decenije 21. vijeka koja će sigurno na neke savim nove načine upotrebljavati medije i razviti neka nova očekivanja i navike kada su kanali, platforme, uređaji, aplikacije, servisi u pitanju. Činjenica je da je svaka naredna generacija spremnija i praktično od rođenja naviknuta na tehnologiju, prije svega na ekran kao dominantnu platformu, kao neodvojiv dio svog života. Izvjesno je da će imati manji otpor prema tehnološkim inovacijama, da nemaju strah od tehnologije i izvjesno je da nam način na koji oni upotrebljavaju različite uređaje, pristupaju sadržajima otkriva dosta i o nekim budućim trendovima razvoja tržišta. Sa druge strane, činjenica da se osjećaju “samouko” može da bude i nagoveštaj koliko im je potrebna pomoć prilikom navigacije, kretanja kroz onlajn svijet, pomoć da razumiju razne sadržaje, da ih kritički analiziraju, promisle. Mislim da se kod najmlađe publike, pa i Generacije Z korišćenje medija i medijskih sadržaja ukršta sa komuniciranjem, nekako ta dva procesa postaju umrežena, možda i zato što se odvijaju preko istih multifunkcionalnih uređaja kakvi su mobilni telefoni. Dolazi vrijeme u kome ćemo svi morati da učimo jedni od drugih – da preuzimamo znanja, veštine, pa i odnos prema okruženju u kome je svaki djelić prostora premrežen nekim signalom.

Vesna Zeković